POVIJEST

Koncem 1991. godine, iz svojih je domova i naselja protjerano više od 700 tisuća osoba, od kojih je oko 550 tisuća privremeni smještaj našlo na slobodnim područjima Hrvatske, a približno 150 tisuća u inozemstvu (Mađarskoj, Austriji, Sloveniji, Njemačkoj i drugim zapadno-europskim, pa i prekomorskim državama).

Danas već pomalo blijede sjećanja na prve hrvatske prognanike, koji su spašavajući goli život napuštali svoje trudom i mukom izgrađivane domove i imanja te s vrećicom u ruci ili bez nje, u većim ili manjim skupinama, stizali u neokupirana hrvatska naselja. Magla nametnutog povijesnog zaborava sve više prekriva brojne i duge prognaničke kolone koje su se prije samo tri desetljeća pružale od hrvatskoga istoka prema zapadu, ili od hrvatskoga juga prema sjeveru naše domovine. Cijela je Hrvatska bila „premrežena“ prognaništvom; samo protjerani vukovarci bili su privremeno smješteni u više od 550 naselja diljem naše domovine, od hotela i baraka pa do privatnoga smještaja. Danas se tih slika sjećaju valjda samo oni koji se na njima i nalaze – bivši prognanici, danas povratnici, kao i oni, poznati i manje poznati, koji su im nesebično u toj prognaničkoj muci pomagali. 

Hrvatski su prognanici bili dostojanstveni u svojemu trpljenju, daleko izvan svojih kuća i uspomena, razumljivo nešto manje strpljivi u očekivanju povratka, ali zato izvanredno hrabri u procesu povratka, koji je vrlo često značio dolazak na zgarišta i ruševine, dolazak među one koji su ubijali i protjerivali ili čak dolazak pred svoj dom u kojemu je netko drugi živio, a nije ga htio napustiti. 

Iako u cjelini jedinstvena, ipak je priča svakog prognanika različita. Svatko je svoju tešku sudbinu doživio na svoj način, prilagodivši se manje ili više uspješno prognaničkom, a kasnije i povratničkom životu. Nije jednostavno bilo biti prognanikom u vlastitoj domovini, a svijet vas u toj „neprirodnoj“ situaciji ne prepoznaje niti razumije. Nije bilo lako niti jednostavno zamijeniti mirnodopski život u svojemu zavičaju, gradu ili selu, s prognaništvom u nekom drugom kraju, među nekim novim, do tada nepoznatim ljudima. Trebalo je organizirati novi život, početi ispočetka, a često puta bez osnovnih egzistencijalnih mogućnosti. Vrijedni su se ljudi, ljudi koji su obrađivali zemlju ili radili u tvornicama, gotovo preko noći, našli u malim i skučenim hotelskim sobama, u kojima im se život sveo na iščekivanje ručka, večere, dnevnika i spavanja. No, većina se nije predala sudbini. Pripreme za povratak počele su čim se u progonstvo došlo. Nitko nije želio priznati da je život u prognaništvu trajna i konačna opcija. I sva sreća da je bilo tako, jer bi onda ionako težak povratak bio još mukotrpniji, a život u progonstvu još nepodnošljiviji. 

Hrvatski su prognanici hrabro zakoračili u svoj prognanički život, često okružen nerazumijevanjem onih koji su imali sreću da ih taj kalež trpljenja mimoiđe. Bili su više nego što se i moglo očekivati strpljivi i razumni. Svoja su često puta opravdana nezadovoljstva pokazivali rijetko, a i onda kada su to činili vodili su računa o ukupnim hrvatskim prilikama i neprilikama. Nikada nisu tražili više od onoga što im pripada ili što im hrvatsko društvo može dati. Bili su zahvalni svima koji su im pomagali, koji su se trudili da im život i u progonstvu bude dostojan čovjeka. No, nisu šutjeli kada ih se pokušavalo marginalizirati ili s njima u dnevno-političke svrhe manipulirati. Znali su da jedino kao čvrsta prognanička zajednica mogu artikulirati i u javnost prenijeti svoje stavove. Zato su i mogli onako snažno i dostojanstveno 1994. godine blokirati UNPROFOR i tako hrvatskoj i međunarodnoj zajednici poručiti da je dosta igre sa ljudskim sudbinama i da će hrvatski prognanici, ako odgovorni ne učine ništa, sami uzeti stvari u svoje ruke, a pola milijuna onih koji su prošli kroz prognanički križni put nije bilo malo. To je bila brojka koju su respektirali i moćnici s „East Rivera“ (UN). Ni tada nisu tražili ni više niti manje od onoga što im je točka 20. Vancevog plana pružala: „U skladu s općeprihvaćenim međunarodnim načelima, politika je Ujedinjenih naroda da omogući povratak kućama svim osobama koje se nalaze u izbjeglištvu zbog izbijanja sukoba, a koje se žele vratiti.“ Ne zaboravimo da je Vanceov plan bio temelj mirovne operacije UN-a u Hrvatskoj (UNPROFOR, kasnije UNCRO) koja se provodila od 1992. do 1995. godine. Jedan od zadataka UNPROFOR-a, podsjetio je na to glavni tajnik UN-a u svojemu Izvješću Vijeću sigurnosti od 23. ožujka 1994. godine, jest „omogućiti povratak raseljenih osoba njihovim domovima u UNPA u mjestima sigurnosti.“ Nažalost, mirovna misija UN-a nije stvorila uvjete niti je omogućila povratak i jednom hrvatskom prognaniku. Naprotiv, s okupiranih su područja Hrvati protjerivani i u vrijeme kada su ona bila pod zaštitom UN-a. Tek su oslobodilačkim vojno-redarstvenim operacijama „Bljesak“ i „Oluja“ 1995. godine te mirovnim misijom UNTAES-a u razdoblju od siječnja 1996. do siječnja 1998. godine, stvoreni povoljni opći sigurnosni, politički i dijelom ekonomski uvjeti za povratak prognanika u svoja naselja prijeratnog prebivališta.